“Ili ćemo peći vola ili zaljuljati konopac”, rekao je knez Miloš Obrenović svom glavnom arhitekti Hadži Nikoli Živkoviću kada mu je dao zadatak da za dve godine izgradi beogradski konak kneginji Ljubici.

Hadži Nikola samo je protrljao vrat.

Nikola Živković bio je prvi srpski državni graditelj posle pada Beograda u tursko ropstvo, 1521. godine. Nije poznato da je imao kakve škole. Veruje se da se učio u nekoj zidarskoj tajfi. Rođen je u Grčkoj, početkom poslednje decenije 18. veka, a umro je u Beogradu 1870. Osim konaka kneginje Ljubice, gradio je konak u Topčideru i mnoge druge kuće, od kojih je većina srušena. Patio je od opsesivno kompulsivnog poremećaja, jer je, kažu,  svaku ciglu kuckao pre nego što je dao da se ugradi. Nosio je fes i u rukama je polako preturao brojanice. Ličio je na Turčina, ali je hteo da gradi “i malo po jevropski”.

Gradnja Konaka kneginje Ljubice trajala je dve godine, od 1829. do 1831. godine, baš kako je knez Miloš zapovedio –  brzo i čvrsto.

Pet godina po završetku gradnje Konaka, 1836. dozidan je veliki amam. I baš je dogradnja amama zapretila Hadži Nikoli Živkoviću da će mu se zaljuljati konopac nad glavom. Omču umalo da stegne Toma Vučić Perišić, ministar građevina iliti bina-emin.

Ovako taj slučaj opisuje Milan Jovanović Stojimirović u Siluetama starog Beograda:

“Godine 1836. naredio je knez Miloš da se u novom konaku dogradi amam. Ovaj posao je trebao da obavi Hadži Neimar, kako su zvali Nikolu Živkovića. Ali se on nešto sporečkao sa Tomom Vučićem Perišićem i “bina-emin” nije pristao da Živković dograđuje amam. Zbog toga se neimar prihvatio drugog posla. Pogodio se sa Milojem Božićem da mu sagradi kuću. I tek što je počeo zidanje ove zgrade, pozvao ga je Toma Vučić Perišić i naredio mu da ostavi Božićevu kuću i da preuzme izgradnju nekih zgrada u Savamali. Hadži Neimar je to odbio. Vučić je prasnuo i počeo da ga grdi, na šta je Živković odgovorio da će se žaliti knezu. Taj odgovor je toliko razjario Vučića da je naredio “svojim ljudima” da uhvate Živkovića. Dok su ga oni držali, Vučić ga je tukao. Udarao ga je nekom gvozdenom polugom po levoj strani strani grudi toliko da je Živković bio “polumrtav”, a onda ga je strpao u zatvor.”

Kako je Hadži Nikola obeležen kao “Milošev čovek”, nakon što je Miloš otišao sa vlasti, 1839. godine, morao je da pobegne u Zemun – tada Austriju. U Beograd nije smeo da dolazi, a kako bi imao od čega da preživi, knez mu je redovno slao novac. Tako je bilo sve do 1858. godine kada se Miloš vraća na vlast i nastavlja sa svojim projektom urbanizacije Beograda. Tada knez Živkovića postavlja na funkciju koja bi danas odgovarala ministru građevinarstva, na kojoj je Hadži Nikola Živković ostao sve do penzije, uspešno obavljajući svoju dužnost.

Zdanja koja je podigao, i danas, nakon skoro dva veka služe na čast Beogradu.